Saša je razveden poslednju deceniju i više. Ima ćerku od 14 godina. Obožava svoje dete i posvećen je otac koliko mu je to dozvoljeno. A dozvoljeno mu je ponekad ili češće u zavisnosti od raspoloženja bivše žene. Razveli su se na ženino insistiranje. Nije dobila od zajedničkog života i braka ono što je želela. Nije bio dovoljno perspektivan, prodoran, uspešan, nije umeo da se svađa, samo da se dogovara. I to je ok. Fer je otići dalje. Ali je ostala ljuta što nije dobila život kakav je zamislila, što joj bivši muž nije ispunio očekivanja.
A on, nije našao drugu, mlađu i zgodniju. Nije bio grub, sebičan ili neposvećen. Jednostavno nije bio po meri. Ali kako njoj nije bio po meri, tako je učila ćerku da ni kao otac nije po meri.
Saša plaća alimentaciju redovno, onoliko koliko je njegova bivša žena tražila. Nije mu mnogo, ni cela plata da ide za njegovo dete , nije. Saša viđa ćerku kad ona može i želi. Često ne može. Mama ima neki drugi plan, mama misli da mora da uči, radije bi sa drugarima u bioskop. Dogovore se da idu na more, Saša kupi avionske karte, jer je ćerka poželela da ponovo leti avionom. U Delti joj kupi one tirkizne ipanema japanke što je onomad videla i onaj beneton peškir. Čak i mama pristane. Navodno. Jer mama ima plan da bude govno do kraja i u poslednjem trenutku ćerka javlja da baš tad ide sa mamom na more. Omiljena rok grupa gostuje u njihovom gradu. Saša sedi u poslastičarnici sa ćerkom i između dva gutljaja limunade vadi karte za koncert na sto. Ćerka skoči od sreće, zagrli i poljubi Sašu. Nema srećnijeg oca od njega. Na dan koncerta Saša javlja ćerki da će za dest minuta biti ispred njene zgrade. Ćerka kaže da je već krenula sa majkom na koncert.
Saša je tužan, nesrećan, razočaran. Ne ume da bude ljut i besan. Ne želi da se zamera bivšoj ženi, jer zna koliki je ulog na kocki. Ne želi da poteže advokate i sudove da ostvari svoja prava, jer zna da će tako njegova ćerka biti samo dalje od njega. Pristaje i uzima ono što mu se pruža u tom odnosu. A daje sve od sebe. Srce na dlanu, pažnju i brigu. Sluša i osluškuje svoje dete, upija svaku njenu reč i želi da je učini srećnom. To je karta za sledeći sustret. Ništa ne zavisi od njega, a vrlo malo od njegovog deteta. Neko drugi vuče konce dva života. Vedri i oblači u zavisnosti od raspoloženja i količine gneva koja je prisutna punu deceniju i ne jenjava. Blokira pozive kad misli da tako treba. Zove i traži dodatno novac za ekskurziju, nove treće patike u dva meseca. Najk, naravno. I ranac uz patike. Najk, naravno. Saša plaća bez reči. Plaća ženinu dobru volju. Ne zamera se. I nada se da će potrajati. Saša ne razmišlja o novoj ženi, porodici. Zna da će ga to udaljiti od ćerke. Naljutiće je, a bivšu ženu još više. On nema pravo da nastavi sa životom i biće kažnjavan sve dok se njegova ćerka ne otrgne uticaju majke. A to možda nikada ne bude.
Ova priča nije o Saši. Ova priča je o meni. Moj otac nije bio dovoljno uporan. Nije imao snage, ni volje. Verovatno ni želje, da se bori za mene i njegov deo u mom životu.Prepreke koje su se našle na njegovom putu bile su prevelik zalogaj i lako je odustao. Čekao je da ja odrastem i učinim nešto. A ja sam čekala da on učini nešto. I bili smo ljuti što ono drugo ne čini ništa. Tako nas spaja ljutnja, a ne ljubav.
U ovakvim pričama najveću cenu plaćaju deca. Ni otac. Ni majka. Deca.
Pazite kako baratate tuđom sudbinom u sopstvenim rukama.
PS ovih dana su malomaturske i velikomaturske večeri, dečaci kupujte vašim drugaricama roze ruže. Bele i crvene su passe.